|
Kad netko kaže "kraj", to zvuči tako konačno, depresivno. Nakon riječi kraj do nedavno sam vidjela gustu, sivu maglu i onda ravnu crtu iza koje ne postoji ništa. E sad, što bi taj "ništa" bio, to stvarno ne znam. Ljudski um nema kapacitet zamisliti ništa.
Prošlog vikenda sam konačno shvatila da, barem dok život traje, a - ovisno o vašem vjerovanju - možda i kasnije, ne postoji kraj. Naime, iza one debele, crne crte obično stoji još nešto. Za mene je ta debela, crna crta bila povučena nekada davno, dok sam još bila dijete, i do sada sam živjela u svom vakuumu, potpuno nesvjesna da ljudi koji mi pokušavaju prići bivaju odgurnuti kao u onoj šašavoj verziji nogometa gdje su pravila ista - ali ljudi igraju odjeveni u gumene lopte i nema kontakta. Da se razumijemo, ja nisam svjesno navukla gumenu loptu, niti sam bila svjesna da je nosim. Jedino čega sam bila svjesna jest da iz nekog razloga ne mogu dotaknuti druge, a ni sebe na onaj najintimniji način.
Možda zvučim kao luđakinja, ali nema riječi kojima bi se opisalo ono što sam našla kad sam preskočila crtu, ili skinula gumenu loptu, ili kakogodhoćete. Istina, osjećam se potpuno gola i izložena i sada me ljudi (konačno) vjerojatno mogu raniti. Ali to je okej. Barem me mogu dotaknuti.
Dakle, iza crte ili izvan lopte nije ništa. Ništa ne postoji, iza crte je nešto novo, nešto šareno, nešto neistraženo i puno veselja i tuge i svih emocija koje su u meni bile duboko zazidane.
Ono što možda želim reći, na sebi svojstven - kompliciran i težak i totalno zrakoprazan način jest ono što svi već "znamo". Svaki kraj je novi početak. Samo ga moramo takvim promatrati, skinuti gumenu loptu i duboko udahnuti svježi zrak.Oznake: psihologija
|
